Najveća prevara predsednika Džordža W. Buša Ili kako je Buš ubedio veći deo sveta da nije baš mnogo inteligentan?
Ukoliko se još uvek dobro sećate bivšeg američkog predsednika u dva uzastopna mandata Džordža Buša mlađeg, možda ste zapamtili kakav je utisak na vas ostavio dok ste ga gledali i slušali njegova javna obraćanja. Da li vam je delovao kao sposobna i visprena osoba visoke inteligencije? Da li ste smatrali da je dorastao najvišoj poziciji u jednoj tako velikoj zemlji kao što su Sjedinjene američke države i svim izazovima sa kojima se šefovi države svakodnevno suočavaju?
Ako ste odgovorili odrično, niste jedini. Veliki broj ljudi u svetu zaključio je da je Buš ispodprosečno inteligentan, a taj stav podgrevali su i američki i međunarodni mediji u svojim člancima i emisijama. Redovno smo slušali o lapsusima američkog predsednika u javnim obraćanjima ili o njegovom nedostatku rečnika, gledali slike na kojima je zbog otvorenih usta dok sluša i zbunjenog pogleda izgledao kao da je blago retardiran, dok su svet višestruko puta obilazile fotografije Buša u zvaničnim posetama vojnim bazama na kojima gleda kroz dvogled koji je okrenut naopako. Sećam se da sam i ja tokom njegovog prvog mandata zbijala šale na njegov račun i prosleđivala gore navedene fotografije prijateljima.
Istina je, međutim, posve drugačija. Buš mlađi ne samo da nije bio zbunjen, zaboravan i neelokventan, nego nije bio ni narodski rečeno, glup. Naprotiv, reč je o veoma inteligentnom čoveku koji je svoje karte odigrao maestralno. U čemu je njegov uspeh i kako nas je skoro sve zavarao da poverujemo u njegov imidž prosečnog američkog red neck-a?
Buš je razumeo da poverenje američkog naroda može da zadobije samo ako bude izgledao, ponašao se i zvučao kao jedan od njih. Zbog toga je svoj teksaški akcenat „pojačao“ i do te mere razvlačio reči da mu je takav govor kasnije prešao u naviku. Takođe, uskladio je izbor reči tako da ga svaki prosečan građanin SAD-a razume. Želeo je da ga vide kao prosečnog narodskog ujka Džoa sa kojim se može sesti i popiti gajba piva, a ne kao šefa države i vrhovnog vojnog zapovednika koji odlučuje o životu i smrti.
Njegov govor tela je osmišljen vrlo pametno: trudio se da deluje zbunjeno, malo sporo, kao da mu nije baš uvek jasno šta se dešava, sedeo poluotvorenih usta ili bi delovao kao da uopšte ne može da razume o čemu se govori na sastancima. Na taj način mogao je nesmetano da prikuplja informacije i da ih obradi na pravi način kako bi doneo odluke, a odluke koje je donosio promenile su kao što znamo istoriju i SAD-a i Blistog Istoka.
Veštom manipulacijom sprovedenom kroz pažljivo planiranu verbalnu i neverbalnu komunikaciju, Buš je uspeo da na vlasti ostane tokom dva uzastopna mandata, što se retko dešava u Americi, posebno kada je u pitanju republikanski predsednik. Koristio je svoj govor tela veoma dobro kako bi na pravi način uticao na mase: delovao bi pomalo priglupo kada je situacija to zahtevala ili bi izgledao kao vojnik spreman za borbu sa američkim orlom na reveru pilotske jakne koji korača sigurno i zabacuje ruke kao da je u stroju kako bi preneo utisak odlučne osobe koja je u stanju da zaštiti ceo američki narod od bilo kakve spoljne pretnje ili agresora.
Buš je bio jedan čovek u javnosti, a potpuno druga osoba privatno. Ljudi koji su ga dobro poznavali tvrdili su da je bio mnogo inteligentniji privatno od imidža koji je projektovao.
Da li i dalje mislite da neverbalna komunikacija ne utiče na našu percepciju o drugim ljudima?
Leave a Reply